Opančar agencija javlja – Čovek za sva vremena!

17 oktobra, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

Kažu u narodu: kad te rode sposobnog, na sve si sposoban – dobro ne kaže se baš tako, ali to mi se ovde bolje rimuje – zbog Vuka Draškovića, o kome je ovde reč.

“Vuk Drašković je jedan od mojih najomiljenijih spisateljskih likova, tako da mi je sa te strane nedostajao, a sa one druge – to pa ni nalik! Kad je reč o onom prvom, ja zahvaljujući njemu danas i pišem. Za vreme bombardovanja sam započeo pisanje moje prve knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA, završio to negde posle bombardovanja i mislio sam, što reče jedan moj prijatelj, doduše ne za pisanje, već za one stvari – Ja sam to probao, video sam da znam i to me više ne interesuje, pa sam i prestao da pišem. Međutim, negde 2007. godine, čuo sam na televiziji neke Vukove misli kojima nisam mogao da odolim – nešto u stilu, „kako sam sejao, dobro i žanjemo“, pa sam morao da nastavim sa pisanjem i do sada sam o njemu mnogo tekstova napisao” – www.opancar.com pretraživač pod Drašković.

Nisam ja posebno okupiran Draškovićem, on je samo jedan od mnogih mojih likova. Nisam ni ksenofob – ljude delim po pameti, a ne po nacionalnoj pripadnosti, ali razne poplave su svašta donosile u ovu jadnu Srbiju – mnoge značajne ljude su donele, ali poplave nose i mulj sa sobom – svaki je slučaj za sebe, ja ovde govorim o Vuku Draškoviću, a neposredni povod što se na njega vraćam je njegova izjava u intervjuu listu Blic povodom 20-godišnjice “5-oktobarske revolucije”, na kojoj je narod zbacio sa vlasti Slobodana Miloševića, u kome ovaj opskurni lik reče i ovo – “Peti oktobar izvele Miloševićeve službe bezbednosti”, a potom i: “Naravno da ne bi došlo do onakvog 5. oktobra da nije pao SPO, jer su peti oktobar odlučujuće izvele Miloševićeve službe bezbednosti, JSO Milorada Ulemeka Legije i zemunski klan mafijaša i ubica”, da bi na kraju zakucao pričom o „Đinđićevom paktu sa đavolom“ (Blic 5.10.2020).

Ispada da je Milošević zbacio sa vlasti samog sebe uz pomoć svojih Službi bezbednosti, pa – ko shvati razumeće, što nije čudno za ovog modernog tekstoklepca, koji u svojim uradcima u tom stilu piše i noviju istoriju Srbije.

Ništa bolji nije ni Blic, jer objaviti bez komentara takav intervju-obmanu u jednom tiražnom dnevnom listu je zločin svoje vrste i kazuje sve o njima – listu kome sam nekada verovao.

Na sreću, postoji i list “Danas” koji povodom tvrdnji u intervjuu predsednika SPO za list Blic, pod naslovom – “Drašković ne oprašta ni mrtvom Đinđiću”, opali onako kako zaslužuju. Uh! Svašta im rekoše, čitao sam nekoliko puta, neću da prepričavam, morate da pročitate sami. Citiraću ovde samo kraj: “Sram te bilo Vuče, sram te bilo za nedostojan i neistinit iskaz o 5. oktobru. Sram te bilo što si zbog neke nove moguće apanaže kod Aleksandra Vučića, izrekao toliko laži i uvreda na račun istinskih boraca za demokratiju.” (Danas 6. Okt. 2020).

* * *

Za Vuka Draškovića sam prvi put čuo jednim trivijalnim povodom, negde sredinom sedamdesetih godina prošlog veka. Radio sam tada u “Energoprojektu”, radili smo puno u Zambiji, imali smo tamo tri preduzeća i jednom prilikom, za vreme službenog puta, požali mi se, direktor preduzeća “Sidko” (ovo ime firme pominjem zbog Vuka – da se seti) da dopisnik Politike iz Lusake, Vuk Drašković, kome su izdali stan (Rectory Cort br. 4) neće da plaća zakupninu, kaže – Šta mi možete, tužite me!

Dobro, mi mu tamo nismo mogli ništa, ali pomenuti direktor se dosetio – spakovao je neplaćene račune za zakup i to poslao na isplatu “Politici” u Beograd. Ispostavilo se, kako mi je kasnije pričao, da je Vuk redovno od Politike naplaćivao troškove zakupa i to u većem iznosu nego što je sttvaarna zakupnina iznosila.

E sad, da li je to bio i razlog njegovog povratka u zemlju, ne znam, to znaju samo Politika i Vuk, ali u vezi ove priče ima i nečeg zanimljivijeg, što mnogo govori o Vuku. On se danas deklariše kao ortodoksni četnik – piše feljtone sećanja o Draži Mihajloviću, taman kao da je sa njim lično u tim događajima učestvovao, a da je nešto od toga onih godina samo pomenuo, ni u ludilu ne bi mogao da ode na rad u inostranstvo, pa još za dopisnika Politike i to kao novinar marginalnog sindikalnog lista “Rad”, a ako poželi da se tim povodom upusti u polemiku sa mnom, naveešću mu i imena ljudi koji su o tome tada odlučivali. Pre će biti da da je Vuk već tada bio saradnik “Službe”i da je Služba znala za to, jer staro je policijsko pravilo da su najodaniji saradnici oni za koje nešto imate. Skoro da sam u to i ubeđen, jer mnoge stvari Draškovići kao “opozicionari” neobjašnjivo koriste, a u životu nema “išta za ništa”. Kad tad dođe moment da to mora i da se odradi. A ko se sa đavolom druži (da upotrebim njegovu terminologiju), po njegovoj muzici mora i da svira. U protivnom, najobičnije pitanje bi bilo – A što će mi ovo sada! Ne bih se toga setio da on gore ne odvali onu glupost – “Peti oktobar izvele Miloševićeve službe bezbednosti”– izgleda da Vuk sa tom Službom ima dugogodišnja iskustva, no da se vratim na noviju istoriju.

* * *
Drašković je sa svojim SPO-om bio lider „9. Marta 1991“. Otuda potiče i njegova tadašnja popularnost kao „Kralja balkona“ i to mu niko ne osporava. Ali Iz tog vremena je i njegova saradnja sa Šešeljem – time i sa Vučićem, u zajedničkom projektu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a kako se taj projekat završio znamo – egzodusom preko 200.000 Srba iz Hrvatske 2005. godine.

Krajem 1997. godine SPO u saradnji sa koalicijom SPS-JUL-SRS, ruši Zorana Đinđića, prvog demokratski izabranog gradonačelnika Beograda, koji se na toj funkciji nalazio jedva nekih desetak meseci. Preuzimaju rukovođenje Beogradom – sve do 2000. godine. Za vreme njihove vladaviine Beograd je poharan – ni Turci ga svojevremeno nisu tako opljačkali.

I dok je jedna ekipa vodila Beograd, Drašković je kao „opozicionar“ Miloševiću tekao i svoju individualnu političku karijeru. U saveznoj Vladi Momira Bulatovića od 20.5.1998. koja je formalno trajala sve do 9.10.2000. bio je ministar inostranih poslova. Videvši da se režim Miloševića bliži kraju, odlučuje da se priključi udruženoj opoziciji Srbije – DOS, koja je u to vreme, na čelu sa Zoranom Đinđićem uveliko radila na rušenju Miloševića.

Sećam se jedne scene koju sam detaljnije opisao u knjizi O OPANČRIMA I OPANCIMA – na jednom opozicionom mitingu, ređaju se za govornicom lideri udružene opozicije. U jednom momentu iz mase izlazi Vuk Drašković, skače na binu i otima mikrofon od Nebojše Čovića koji je tada govorio, i – deklariše se kao opozicija. Prihvatili su ga – DOS je bio konglomerat od nekih 17 stranaka i pokreta, otvoren za sve one koji su bili protiv režima Slobodana Miloševića, do tada vođen od Zorana Đinđića, ali problem je nastao kad je Drašković poželeo da bude lider umesto Đinđića – to je čovek koji ne prihvata drugorazrednu ulogu. Problem je eskalirao i pretio je da ugrozi ono zbog čega se DOS i formirao, a rešen je tako što je nađeno kompromisno rešenje – za lidera DOS-a imenovan je Vojislav Koštunica. I tako se desilo da kasnije on postane i Presednik. Sve ostalo je istorija.

Ako se te okolnosti imaju u vidu, onda ne čudi što Drašković govori o 5. Oktobru ono što rekoh gore na početku ovog teksta. Više me čudi da Blic, nekada resprktabilni list, odluči da baš sa njim pravi imtervju o 5. Oktobru.

Ljudi bez morala su najpraktičniji. Neograničene su mogućnosti njihove upotrebe (Duško Radović).

Dragiša Čolić, 15.10.2020.