Opančar agencija* o Ekološkom ustanku – Da ili ne? DA!

16 septembra, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

“Ustanak” je bio, a gde je ustanka, tu je i analitičara – i levih i desnih, bar u tome ne oskudevamo, počev od onih “dobronamernih”, do onih drugih. Najvažnije je da je ustanka bilo, čak bez obzira i na one mislioce koji kažu, da je sve to u redu, ali da je sam njegov naziv – ustanak, pretenciozan, te da bi ga trebalo zameniti primerenijim nazivom – Pokret za …

Ništa ja tu ne bih menjao – Idemo dalje!, to treba da bude jedino geslo, pod samo jednim uslovom – da ostanu kod zelene agende, a ne da prerastu u jednu od mnogih političkih stranaka opšteg političkog profila – makar i nesumnjivo opozicionog. Oni su opozicioni već samim tim što ustaju protiv onih koji ugrožavaju zdravu životnu sredinu – a to je svukud vlast, bez obzitra da li to čini direktno, ili tako što toleriše one koji to čine. U tom smislu, ne smeta mi čak ni sadašnji naziv – Ekološki ustanak, pogodili su ga iz prve.

Onim dobronamernim “filozofima” treba da poruče priključite se, pa ćemo o tom potom i kažu ono Šelbahovo – Dok razmišljaš kako na brdo stići, stigo bi na pola brda!

Sa onim drugima će biti teže, ali da je drugačije ne bi bilo ni razloga njhovog nastanka. Za sada se sa njihove strane ispaljuju samo lake strele, počev od banalnih – zalažu se za čistu životnu sredinu, a ostavili su iza sebe 12 (neko kaže, čak i 20!) praznih plastičnih boca – što je i glupo, jer u pitanju su hiljade ljudi, Srba a ne Japanaca, čija je ekološka svest na nivou dostignute opšte građanske svesti, koji možda i nisu svesni uiicaja po zdravlje prazne plastične boce, ali su itekako svesni šta znači ako zbog ekološke politike kakva nam je, ostanu bez svojih njiva, reka kojima poje stoku ili svojih najdražih koji umiru od aero zagađenja. A tu visprenu opasku im izriče jedna od najodgovornijih – Zorana Mihajlović, potpredsednica Vlade i ministarka za rudarstvo i energetiku.

Zorana Mihajlović, ima i jednu još vispreniju poruku – nisam tu čula mnogo ekološkog, to je čisto politički. Znate ima jedna narodna koja se vezuje za seljake – kad na selu neko počini neku glupost – ukrade kokošku, na primer, pa usled toga zaglavi zatvor, a njegove pitaju zašto, ovi im odgovore – to je nešto politički, tako da se eto i Zorana upisa u seljanke. Đilas i Šolak nisu pomenuti – za sada, ta teška artiljerija ostaje za one važnije.

Pa naravno da je sve to i politički – politički itekako, iz domena ekologije. Inače, nije zgoreg na ovom mestu podsetiti i na razvojni put ove mudrice. Početke je imala u nekada mladoj i obećavajućoj organizaciji G17, koju su ptredvodili profesor ekonomskog fakulteta Miroljub Labus i Mladen Dinkić, kao njegov asistent, koji je ubrzo prevazišao profesora, čak ga je i smenio, a on potom za Koštuničine vlasti, kasnije i Tadićeve, postao neprikosnoveni lider za sve što je počinjalo sa E – ekonomija, i šire, sve do guvernera Narodne banke. Ne bih ovde o svim njegovim podvizima, pomenuću samo gašenje najvećih domaćih banaka pod firmom osnivanja tzv. Nacionalne štedionice, koja je kasnije se ipostavilo, bila sve samo ne nacionalna, kao i akciju potere za parama na Kipru iznetih za vreme Miloševića, čega je on bio ne samo inicijator već i predvodnik. Od te akcije se iznenada odustalo, a da nikada nisu saopšteni suvisli razlozi – zašto? Jedina osoba koja je o tome sve znala, počev od samog iznošenja para, logičmno i razloga odustajanja, bila je Borka Vučić, koja je kasnije poginula u saobraćajnoj nesreći, govorilo se tada, pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima.

Aleksandar Vučić je inteligentan čovek i još tada, dok je bio u opoziciji, bio je svestan svih Dinkićević “kvaliteta”, pa je obećavao da će ga uhapsiti čim dođe naa vlast – čak se pojavljivao i na televiziji sa njegovim robijaškim dresom, ali je po dolasku na vlast promenio odluku – uzeo ga je kod sebe, jer mu je čovek njegovih kvaliteta očigledno bio potreban. Međutim, zbog opšteg javnog protesta morao je da ga makne iz Vlade, ali ga je zadržao u funkciji savetnika za Bliski Istok, tako da verovatno zahvaljujući njemu, imamo Beograd na vodi i brojne druge projekte vezane za tu destinaciju.

E, cela ta priča je zbog Zorane Mihajlović, koja je bila član te organizacije da bi kasnije i direktno prešla u SNS, u kojoj godinama zauzima najvažnija ministarska mesta.

* * *
Mi smo zemlja bogata rudnim blagom – učili smo to još u osnovnoj školi. Kažu da se u dolini Jadra, nalaze velike naslage litijuma, metala kome se u budućnosti proriče ogroman značaj zbog razvoja kompletne auto industrije u pravcu prelaska na elektro pogon sa baterijama – čiji je litijum obavezni sastojak, koje treba da zamene naftu kao pogonsko gorivo, upravo iz ekoloških razloga. Ako je to tako, a ispada da jeste, nije čudo da je i svet za to zainteresovaan, ali sve ima svoju cenu, a cena je svakako i visoka, ali …

U svemu oko toga treba da učestvuju, svi relevantni faktori, a najvažniji od svih su ljudi koji su time direktno pogođeni, čiji život treba da se promeni iz korena, koji treba da odustanu od svega onoga što su čitavog života kućili i od čega su čitavog života živeli, a ne ja koji živim stotinu i više kilometara odatle, Zorana Mihajlović & comp. i sl. A to se upravo dešava. Niko sem posvećenih nema pojma o detaljima aranžmana sa Rio Tintom.

Najavljuje se referendum, koji će da presudi treba li u taj posao ići ili ne. Ne može u toj situaciji moj glas da bude po vrednostii jednak onima čija je sudbina direktno povezana sa realizacijom tog projekta. Od njih mora da se počne – Gospodo imamo u izgledu takav i takav projekat … vi gubite to ito, dobijate to i to … Tek kad se taj deo posla tako obavi, na krajnje transparentan način, može da se govori i šta mi ostali kao pojedinci i država dobijamo. Ne može opšti referendum u kome ravnopravno učestvuju i odlučuju, babe i žabe – i oni čiji su životi i egzistencija direktno ugroženi i mi koji očekujemo nekakav boljitak iz svega, toga ravnopravno da odlučujemo.

Tek onda dolazi na red opšti boljitak i milijarde nečega o čemu Predsednik govori. A mi ni o tom boljitku sem onih posvećenih nemamo pojma. Pa nisu ni drugi koji sve te to treba da nam daju šašavi. I oni imaju svoju računicu. Sticajem okolnosti radio sam na takvim ugovorima, za tržište Afrike, u Energoprojektu – OOUR-u za rudarstvo i geologiju. To su ugovori knjige, čiji su sastavni delovi detaljni rezultati istražnih radova. Treba li sada da konstatujem da je jedna Zambija, pre 40 godina radila bolje nego što mi to danas radimo. U pitanju je stara praksa koja se ponavlja – i za ugovor o Beogradu na vodi i za JAT i za sve druge ugovore koje država na takav našin zaključuje u naše ime i za naš račun – dokle?!

Najnoviji “adut” je da je prvi ugovor sa Rio Tintom potpisan još 2004. godine, pa mi sad nemamo kud, jer opšte je poznato da ova država ko “svetu kravu” poštuje sve obaveze one prethodne vlasti. Naravno da tek to nije tačno – ni kad se radi o međusobnom poštovanju, ni konkretno o ovom poslu. Taj prvi ugovor mogao je da bude samo za tzv. prospecting fazu kojom se zainteresovnom potencijalnom izvođaču dozvoljava prospekcija pratećih pojava na lokacijama na kojima se pretpostavlja, na osnovu pravila geološke nauke, da postoji tražena ruda i ona sem toga ni na šta drugo ne obavezuje – ako je ona vlast samo takav ugovor potpisala, svaka joj čast. Tek ako rezultati prospecting faze ukazuju na obećavajuće rezultate, ugovaraju se uslovi sledeće – investigation faze, sa prvim istražnim bušenjima, pa tek potom ako je sve to bilo zadovoljavajuće pristupa se ugovaranju treće, exsploration faze, sa svim detaljnim uslovima – pravima i obavezama i za jednu i za drugu stranu. A ovde se već nešto buši što liči na tu treću fazu.

* * *
Velika je i zahvalna agenda kojom akteri ekološkog ustanka treba da se baave i njima ne treba politika opštih mesta. Zeleni pokreti bujaju u celom svetu. U Neemačkoj, na izborima koji ovih dana treba da se održe, predviđa se da će zeleni biti druga politička stranka po snazi i nezaobilazni faktor u formiranju vlasti, u kojoj će sa takvih pozicija bitno i odlučivati. Šta ćete više od toga. I naravno da je to i politika – to ne morate ni kriti, a ne “nešto politički”, kako se pežorativno o tome izjašnjava Zorana Mihajlovič.

Naravno da vam treba i čvrsta organizacija, da vam se ne bi desilo ono što i pokretu “1 od 5 miliona” – da neminovno utihnete. Ali da ne širim dalje. Želim vam da uspete.

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata –
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 15.9.2021.