Presipanje iz praznog u šuplje kao politika – i to napredna

30 maja, 2018 u rubrici Opančarski dnevnik

Jedna od najvećih pljački koja je zadesile građane ove zemlje desila se sa prelaskom društvene u privatnu svojinu rasprodajom stambenog fonda koji je bio u društvenom vlasništvu nosiocima stanarskog prava koji su na tim stanovima imali samo pravo korišćenja, putem prava otkupa, za cenu „desetodnevnog letovanja u Rafailovićima“ (O OPANČARIMA I OPANCIMA, Beograd 2012, www.opancar.com). Preko noći su nosioci stanarskog prava postali vlasnici skupih nekretnina čiju su vrednost znali da cene samo kad su ih prodavali ili iznajmljivali za skupe pare onim nesrećnicima koji za vreme trajanja tog sistema nisu stigli da „dobiju stan“, a čitav su svoj radni vek obavezno izdvajali značajna sredstva u taj stambeni fond.

Dobro, bilo pa prošlo, vreme čini svoje i to bi se zaboravilo da ova napredna vlast nije došla na istu ideju – za početak, zaposlenima u vojsci, policiji i službama državne bezbednosti će država organizovati izgradnju stanova po beneficiranim cenama od 500 eura po kvadratnom metru. I naravno tu se odmah postavljaju mnoga pitanja:

  • na čiji teret će biti plaćana razlika u ceni – odgovor nije težak: na teret poreskih obveznika, dakle onog dela građanstva koji stvara dohodak na koji državi plaća porez, a to rešenje nije daleko od već čuvenog rešenja „privremenog“ umanjenja starosnih penzija o čemu ovih dana ima mnogo reči;
  • kako se došlo do izdvajanja ove beneficirane grupe zaposlenih u odnosu na ostale takođe značajne javne službe – na primer, zdravstvo i prosvetu, da ne licitiram dalje o tome pa da i ja upadnem u istu grešku kao i tvorci ovog predloga;
  • Ministar policije, nosilac najvišeg akademskog zvanja – Dr., što bi trebalo da znači i raspolaganje adekvatnom količinom pameti, oduševljen ovom idejom, slavodobitno saopštava da će izgradnja beneficiranih stanova biti proširivana i na ostale javne službe – čitaj državnu administraciju, tako da će – „dok krava ne crkne“, veliki broj onih koji su lepili plakate u izbornoj kampanji, pored državnog zaposlenja moći da računaju i na rešenje stambenog pitanja.

A koji tek haos vlada u javnim službama! Tu su i javna preduzeća koja po koalicionom sporazumu o formiranju vlasti pripadaju kao partijska prćija partijama koje participiraju u vlasti – setite se samo šta SPS godinama radi sa Galenikom, PUPS (bolje reći Krkobabić) sa Poštom i dr., da ne nabrajam dalje. Dovoljno je prisetiti se da po nekim podacima u javnim službama radi preko 750.000 zaposlenih, što prema statističkim standardima o četvoročlanoj porodici kao tipičnoj, pretstavlja jednu polovinu ukupnog broja stanovnika ove napredne države, tako da će, ako se talas populističkih mera nastavi ovom žestinom, teza o četiri zaposlena po jednoj stolici u javnim službama  dobiti i svoju zvaničnu verifikaciju. Preneto na temu o kojoj je ovde reč, to bi značilo da će jedna polovina onih koji ne rade u državnoj administraciji, uključujući i nezaposlene, kupovati stanove za one koji tamo rade.

No da ostanemo za sada samo na onima od kojih se kreće – vojska, policija i državna bezbednost. Po kojoj logici mašin bravar zaposlen kod privatnog poslodavca sa prosečnom platom od 40.000 dinara treba da finansira rešenje stambenog pitanja policijskog generala koji ima bar tri puta veću platu od njega, pa će tako on morati da rešava svoje stambeno pitanje po ceni od 1.500 evra po kvadratu (1000 za sebe i 500 za generala, a ovaj beneficirani za 500), do čega nužno dolazi kad se u nedostatku osmišljene socijalne politike pribegava ovakvim nakaradnim rešenjima. Živeo sam nekih desetak godina u zemlji u kojoj je socijalna politika usmerena ka imovinskoj karti socijalno ugroženog a ne po tome gde on radi, jer ako ćemo po tome najuugroženiji su nezaposleni.

Radio sam u vreme stambene raspodele koju sam pomenuo na početku ovog teksta i ma koliko bi se moglo reći sa je taj sistem bio normativno uređen – pravilnike i konkretnu raspodelu odobravao je radnički savet kao najviši organ upravljanja, slučajevi arbitrarnosti se nisu mogli izbeći, što je dovodilo do mnogo bure prilikom svake raspodele. Možete li zamisliti koliko će toga biti kod raspodele beneficiranih stanova i da li se ona može izbeći pa makar raspodelu vršili, Vulim, Stefanović i Gašić lično. U suštini možda se toga čak najviše i treba plaašiti.

Rekoh gore da će taj sistem trajati „dok krava ne crkne“, pa da vas malo razvedrim, ispričaću vam jedan vic iz onog tamo socijalističkog vremena, a ne ovog naprednog, jer ovo što se danas dešava i nisu samo vicevi, opet iz gore pomenute knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA:

„U međuvremenu, kad pomenuh ideju, setih se još jednog vica. Ne, nije vic, stvarno je tako bilo. Pošao Kardelj u jutarnju šetnju Brdom kod Kranja i sretne seljaka sa kravom. Kud ideš prijatelju, pita ga Kardelj. Vodim kravu kod veterinara, odgovori mu ovaj. Nemoj da trošiš pare, vrati se kući, napuni korito vodom i stavi kravine prednje noge u korito. Ozdraviće. Seljak, sav srećan, vrati se kući i uradi kako mu je Kardelj rekao. Sutradan, Kardelj opet sretne čoveka sa kravom. Kravi nije bolje. Pogrešio si, kaže Kardelj, trebao si da staviš kravine zadnje noge u korito. Seljak opet posluša. Sledećeg dana Kardelj ponovo sretne seljaka – bez krave. Šta je s kravom, pita Kardelj. ‘El ozdravila? Crkla, odgovori seljak. Šteta, reče Kardelj – imao sam još ideja, stavi ruke na dupe i nastavi da šeta Brdom kod Kranja. Za neupućene, naročito ove mladje, jer to ne mogu da nadju na Internetu – Kardelj je, posle smrti još poznatijeg Borisa Kidriča, bio najveći jugoslovenski ideolog – tvorac čuvenih Ustava iz 1974 i ostalih, koje smo mi, ondašnje generacije morali da izučavamo k’o misli Mao Ce Tunga, a ne da se zajebavamo kao vi sada”.

Dragiša Čolić, 30.05.2018.