Slobodni strelci

16 aprila, 2014 u rubrici Opančarski dnevnik

       Vest: Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila je rezoluciju o Rusiji kojom je ruska delegacija lišena prava glasa i isključena iz svih rukovodećih organa u toj organizaciji – Šef ruske delegacije rekao da je ta odluka „najgrublje kršenje prava Rusije“.

       I ja se slažem sa tim, međutim moj stric misli obrnuto, dok je strina uzdržana. No, to što se mi toliko ne slažemo, nije ni važno, ali tako su glasali i predstavnici Srbije u tom Savetu, što bi već mogao da bude problem. I to, golem! Ne sećam se da je skoro pred Srbijom bilo tako složeno političko pitanje – na jednoj strani voditi pregovore o pristupanju Evropkoj Uniji, a na drugoj strani opredeliti se ili za Rusiju ili tu istu Evropu u njihovom međusobnom konfliktu povodom krize u Ukrajini. Nemam nameru da ovde niti objašnjavam šta nam znači pristupanje Evropskoj Uniji, niti da lamentiram o tome šta nam i tradicionalno i istorijski znači dobra saradnja sa Rusijom, jer to su opšte poznate stvari. Govorim ovde o našim naravima i svesti naše tzv. političke elite.

       Taman kad se učinilo da je „tihom diplomatijom“ i na jednoj i na drugoj strani to pitanje nekako prevaziđeno, jer obe strane u sukobu znaju u kakvom smo političkom procepu, što je i javno rečeno odgovarajućim političkim saopštenjima koja svaki onaj ko je iole politički pismen zna da čita, i što je još važnije – teško je zamisliti da se sa njima i ne složi, usledio je šok iz Strazbura i to ne od Saveta Evrope već od naših predstavnika u tom telu. Glasali su svak’ za sebe! Teško je zamisliti da oni nisu bili svesni šta takvim glasanjem čine, pa ostaje jedino pitanje motiva zašto su to tako učinili.

       Mislim da je pre svega tu u pitanju nakaradno shvatanje parlamentarne demokratije koje je svojstveno svim našim strankama – da je onima koji su u opoziciji jedini zadatak da ruše partiju na vlasti i da su pritom sva sredstva dozvoljena. U tom pogledu sve su stranke iste – pogledajte samo kako se do juče ponašala stranka koja je danas na vlasti a isti je slučaj i sa Demokratskom strankom koja je do juče bila na vlasti, a tek o manjim strankama koje egzistiraju na tome da svoju „političku“ podršku daju onome kome je potrebna, po tržišnim uslovima, da ne govorimo. Za one kojima nije jasno o čemu govorim pogledajte samo šta radi nekada moćna politička stranka SPO, a danas najobičnija politička prostitutka.

       Dugo pamtim a i živeo sam u Engleskoj – zemlji koja je izmislila parlamentarnu demokratiju, i moram da kažem da svuda postoji nekakav bar minimalni nacionalni interes koji se poštuje, bez obzira da li si u opoziciji ili na vlasti. U to se ne dira, jer ima još mnogo drugih pitanja oko kojih se lome koplja. Kod nas to ne važi, pa jedini logičan zaključak koji se iz toga može izvući je da je njihov prevashodni cilj borba za vlast a ne vođenje zemlje.

       Drugi zaključak je da našim vrlim predstavnicima u tom telu – a svega ih je sedmoro, nije palo na pamet da se prethodno sastanu i pokušaju da nađu nekakav zajednički stav, jer kad su zavredneli da budu tamo, morali bi i da znaju šta je politički interes zemlje koju predstavljaju.

       Određeni zaključci se mogu izvući i iz onoga kako je ko od naših predstavnika u tom telu glasao. Delegati iz SNS-a – protiv donete rezolucije. Hrabro i u skladu sa aktuelnom državnom politikom. Ponekad se mora i rizikovati, bez obzira što će svakako biti zlonamernih evropljanina i tamo i ovde koji će to zameriti. Delegat iz LDP-a – uzdržan od glasanja. Recimo, da je i to donekle korektno. Delegati iz DS – za rezoluciju! I to je ustvari reazlog zbog čega se ovim i bavim.

       I dok Vesna Marjanović mudro ćuti, Nataša Vučković pokušava da objasni da je ona svojim glasanjem ustvari pomogla Rusiji, jer je navodno postojala opasnost da Rusija bude i žešće kažnjena. Kao da je uopšte važno da li je Rusija dobila „dve ili tri utakmice neigranja“. Nije ona, inače po struci advokat, ovde bila u ulozi branioca Rusije, pa da se uspehom smatra i to što je njen branjenik dobio blažu kaznu od zaprećene. U pitanju je politički stav, a oni koji znaju njen CV, znaju da je ona i politički veoma edukovana. A kad je to u pitanju ona kaže – ne može se u jednom slučaju braniti princip teritorijalne celovitosti (Kosovo), a u drugom slučaju secesija (Krim).

       Draga koleginice, kad je u pitanju Kosovo, Zapadna alijansa je napravila svinjariju – i u osnovu i u visini, što bismo mi advokati rekli i nadam se da se i Vi sa tim slažete. Dakle, presedan je učinjen sa te strane i duh iz boce je pušten. Pošto je to prošlo, krenuli su dalje – postavljanje protivraketnih rampi u Poljskoj, instant prijem Bugarske i Rumunije u Evropsku Uniju – kao te zemlje su odmah ispunile sve uslove za prijem!, pa onda dalje … Ukrajina, sve bliže Rusiji i pokušaj njenog zaokruženja, svođenja na regionalnu silu. Nisu evropske zemlje protagonisti tog paklenog projekta. Isuviše je veliki njihov ekonomski interes za saradnju sa Rusijom da pri svojoj pameti to činile. Amerika ih gura u to – hoće da postane bespogovorni svetski hegemon. Da i ovaj deo sveta uređuje po svom nahođenju. Šta mislite, da li bi Amerika ćutala kada bi Rusija pokušala da radi to isto u njenom komšiluku – Meksiku, na primer. Kubu da ne pominjem – zbog nje je 1962 godine za dlaku izbegnut treći svetski rat.

       A kad je o Krimu reč, znate li da je tamo smešteno sedište kompletne ruske crnomorske flota. Ogromna infrastruktura izgrađena od SSSR-a još u vreme hladnog rata. Nije to kod razdruživanja sa Ukrajinom moglo da se ponese u Moskvu, pa je čak i Ukrajina pristala da to tu ostane – na osnovu posebnog međudržavnog sporazuma. I sad odjednom i Ukrajina ispunila sve uslove za prijem u Evropsku uniju – taman kao što su te uslove ispunile Bugarska i Rumunija, i da postane članica NATO-a! A šta je sa onom gore pomenutom crnomorskom flotom? Nije to saamo brodovlje koje će da isplovi i parkira se u susednoj uvali. Ko zna čega sve tu ima izgrađenog. Pa zar iko normalan, sem Amerikanaca i eto Vas, misli da će Rusi to tek tako da im prepusti u ime nekakvih političkih principa, kojih se inače Amerika pridržava – naročito! Pa zbog toga će, ako treba, još tri svetska rata da se vode.

       A znate li da je Krim bio ruska teritorija sve do negde pedesetih godina prošlog veka kad ga je Hruščov podario Ukrajini. Bilo je to u vreme onog neupitnog SSSR-a – Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a Ukrajina je oduvek pomalo bila ruska Hrvatska, pa je Nikita Sergejevič hteo da napravi državnički gest. Ne podseća li vas to na nešto što se i nama desilo. Dok je Krajina bila u Hrvatskoj, a Hrvatska u Jugoslaviji, nije se tome ni pridavao neki poseban značaj. Ali kad je Hrvatska pošla iz Jugoslavije i povela Krajinu sa sobom, došlo je do onoga do čega je došlo. Potom se desila i „oluja“, kolone proteranih … Nije li to već bila neka vrsta secesije? Kosovo je došlo tek posle. I koju sad Vi tu principijelnost branite? Sve je to već viđeno. Samo što ovde nije u pitanju mala i nejaka Srbija, već velika i moćna Rusija. I daj Bože da se na tome stane.

       A što se tiče Vladimira Ilića, delegata iz URS-a, onog Dinkićevog bimboja koji neodoljivo podseća na Zorana Babića, Vučićevog bimboja, o kome sam već pisao, valjda jedino on sam i zna zašto je tako glasao. Ipak, za utehu je to što se njegova stranka odmah i ogradila od toga, saopštivši da je to bio njegov lični stav, što se ne bi baš tako moglo reći i za DS. Na njihovo saopštenje se poduže čekalo, a možda do njega ne bi ni došlo da njihov predsednik spoljnopolitičkog odbora u znak protesta nije podneo neopozivu ostavku. Čovek, jednostavno očekivao da potpredsednica njegove stranke ispoštuje bar minimum korektnosti – da pre takvog izjašnjavanja konsultuje njegov (i njen) odbor. A predsednika njihovog političkog saveta – a to je valjda politička stvar, onog dokazanog partijskog radnika iz 1968 godine, Dragoljuba Mićunovića, nismo ni čuli. Počinjem da verujem da DS zaista počinje da se raspada.

DC, 14.04.2014.