Strategija i taktika

31 marta, 2016 u rubrici Opančarski dnevnik

       Tek sada razumem, svog oca. On je bio poreklom sa sela, Velike Moštanice, danas Beograd, opština Čukarica, dakle seljak. U njih se kasnije razočarao, govorio je – oni su za vreme okupacije Beograđanima prodavali kilo brašna isključivo za zlato. Po zanimanju je bio šuster, dakle radnik. Za vreme onog tamo rata bio je u partizanima, ali se u njih toliko razočarao da posle rata nije hteo ni da čuje za njih – nikako nije mogao da im oprosti što su ih na Sremskom ftontu, kad je rat već bio dobijen nagonili na nemčke bunkere gde ih je većina izginula. Valjda zbog toga, iz inata, u vreme INFORMBIROA kada se za svašta slalo na Goli otok, otvorio je na sred Čubure, u llici Maršala Tolbuhina, na mestu današnje kafane Vltava, jednu, u to vreme, od prvih privatnih šusterskih tadnji. Kad su ga odatle poterali zaposlio se u fabrici obuće „Proleter“ među pravim radnicima. Tako je u poćetku govorio. Kasnije se i u njh razočarao, pa je ponekad, kad malo popije, voleo da kaže – Od radnika i seljaka veće bagre nema.

       A zašto o ovome sada pišem – zato što se ni danas tu ništa nije promenilo. Gledam pre neki dan na televiziji, na jednom od ovih naprednih izbornih okuplanja. Reporterka prilazi jednom mučeniku, koji verovatno ne zna ni zašto je tu gde je, a tako deluje i većina učesnika ovog skupa, i pita ga zašto voli Vučića – Zato što mi je povećao penziju, promrmlja u slušalicu ovaj.

    Manipuliše se svim i svačim. A ta „ogromna većina“ sa kojom ova vlast maše je realno ispod 20% biračkog tela. Prvo, na glasanje će izaći možda nešto više od 50% glasača. Onu drugu polovinu činiće uglavnom oni što kažu „Neću da glasam ni za koga“, a takvih je najviše među intelektualno obrazovanim i onima pritisnutim od ukućana da ne glasaju za „ove“, pa oni da izbegnu dalje sukobe odluče da i ne izađu na izbore.

       Oni što ih kao majmune razvoze od zbora do zbora, taj problem nemaju. Oni su vojska vazda bili – zarad nekog sitnog interesa. Ako ništa drugo, da mu sutra politička vlast u selu ne bi rekla da je reakcinar koji je glasao za one druge. A u lokalu se svašta dešava.

       Živeo sam dugo na Zapadu, bio u prilici čak i da glasam na izborima. Tamo je politička svest glasača na sasvim drugom nivou. Ne zato što su oni pametniji od nas već zato što je izborna utakmica poštena i što sa njima niko ne manipuliše. A ako bi i pokušao novinari bi ga rastrgli.

       A pogledajte kakva je situacija kod nas. Pre neki dan je napadnuta izborna ekipa DS-a. Napali ih neki radikali, huligani, uz to i matori bizgovi, kažu slomljenim flašama. Odmah su pohapšeni i Vučić je već prvom političkom istupu u javnosti zapretio – Niko ne sme da napada političke protivnike, svi moraju da imaju podjednake uslove i tu u startu dobio bar dva poena – prvo, napdači su pohapšeni i  drugi zbog onog pokliča  – Niko ne sme da napada političke protivnike … da bi odmah zatim doveo u sumnju to što je rekao … Mada su me iz MUP-a upozorili da je na snimku nešto brisano, ali policija će to utvrditi. Gledam originalni snimak – vidi se da Šutanovac stoji ispred ratobornog napadača sa rukama leđima, oruđe napada – razbijene flaše, ne vidim. Pa nije valjda neko iz DS-a to obrisao. Zašto je Vučiću trebao onaj dodatak. Ja taman mislio da mu poverujem u onaj politički poklič.

       I ne samo to. Pustio onog svog kerbera Dragana J. Vučićevića da rasturi konferenciju za štampu DS-a. A ovaj shvatio, kao i uvek, svoj zadatak preozbiljno, pa je stvarno i rasturio – Izašao sa mesta određenog za novinare, prišao stolu gde sede organizatori konferencije, maše svojim listom „Informer“ u stilu „vidite šta ovde piše“ i ponavlja najači argument – Pogledajte, Šutanovac takođe stoji ispred napadača i unosi mu se ulice, što valjda treba da znači da je on ustvari i izazvao onu budalu od napadača da nasrne na ove razbijenom flašom. Pa Dragane J. Vučićeviću, pizdo prodana, bruko srpskog novinarstva, šta je Šutanovac onako veliki trebao da uradi sem da stane ispred napadača i zaštiti svoje kolege medju kojim je bila i jedna žena. Šta bi mu tek rekao da ovaj nije sve vreme držao ruke na ležima. Koga bi tada optužio za napad. A razočarali sau me i novinari. Pa zar niko od prisutnih nije smeo da udari na Dragana J. Vučićevića i kaže mu – Makni se, bre budalo, odatle. E, tu je vidite razlika između naših i engleskih novinara koje sam gore pomenuo.

       Eto to je strategija i taktika vlasti za predstojeće izbore.

Dragiša Čolić, 31.03.2016