Ugao gledanja

17 jula, 2016 u rubrici Opančarski dnevnik

       Povodom teksta Dr. Milivoja Bešlina, objavljenog 13. jula na Portalu građanske Vojvodine AUTONOMIJA, pod naslovom: “Nacionalizam, „bregzit“ i Putin”, dao sam sledeći komentar:

       Složio bih se sa ocenama autora koje se tiču Brexita, „ostrvskih“ razmišljanja i mogućih posledica po sudbinu Velike Britanije, a verovatno sam i kompetentan da to kažem jer sam u vreme Margaret Tačer i Džona Mejdžora tamo i živeo. Medjutim, uz nužnu napomenu da ja za razliku od autora nisam istoričar, mislim da je deo koji se odnosi na Putina (izvučeno i kao deo naslova, pa mu je valjalo posvetiti i odgovarajuću pažnju) i s tim u vezi onoga što se odnosi na Rusiju, Ukrajinu i …  ostao na nivou jake a nedovoljno argumentovane tvrdnje – „Suočen sa ekonomskim slomom u svojoj zemlji zbog pada cena nafte i zapadnih sankcija (zbog agresije na suverenu Ukrajinu), a nemoćan da zaustavi novu trku u naoružanju u koju je neoprezno ušao sa projekcijom o znatno višoj ceni nafte, on je kao strategiju svoje zemlje izabrao stalne pokušaje podele i destabilizacije Evrope, kako bi pojedinačne zemlje pridobijao za svoje interese“.

       Pre svega, on kao istoričar profesionalac bi trebao da objasni okolnosti pod kojima su se desili Perestrojka i Gorbačov koji je predavši Zapadu (bolje reći Americi) kompletnu infrastrukturu Istočnog bloka, naivno poverovao da će za uzvrat Amerika da obustavi ne samo trku u naoružanju već da će zavladati i opšti detant u svetskim odnosima. Naravno, ništa se od toga nije desilo, a Zapad je, za uzvrat, krenuo da konačno završi posao sa Rusijom, tako što je počeo da je zaokružuje sa svih strana – raketni štit u Poljskoj, Ukrajina, Baltičke zemlje – dosta sam o tome pisao u svojoj knjizi O OPANČARIMA I OPANCIMA, naprasni prijem Rumunije i Bugarske U EU (bez pristupnih pregovora i otvaranja poglavlja) … Mnogo bi se toga još o tome moglo reći. Autor će se verovatno složiti sa mnom da je kao rezultat takve politike Rusija bila na kolenima i da joj se Putin desio u tim okolnostima, te da se ne može poreći da je pootonje Putinovo vreme bilo, po Rusiju, bolje od onog prethodnog.

       Kad je reč o dešavanjima u Ukrajini, autor će se verovatno složiti sa mnom i da je u pitanju bila „igranka“ na vratima Rusije, a u ineresu „svetskih strateških interesa Amerike”, kojim oni proglašavaju svaki deo zemljine kugle. Događaji u Krimu i istočnoj Ukrajini su bili deo Putinove (ruske) odbrane, a istorijske relacije Rusije i Ukrajine se u najkraćem mogu shvatiti ako se uporede odnosi Srbije i Hrvatske. Sedište crnomorske flote je smeštenoi na Krim u vreme Sovjetskog saveza u vreme kada su i Rusija i Ukrajina tu pripadali, pa tvrdnja o neopravdanim teritorijalnim pretenzijama Rusije na tu izgrađenu infrastrukturu i Istočnu Ukrajinu biva deo mnogo širih analiza od uopštene tvrdnji i ocena koje autor bez ikakvih objašnjenja samo uzgred, a veoma jako pominje.

       Na kraju, da ne širim priču, igre oko cene nafte nisu bile samo deo Putinove pogrešne procene, već veoma kompleksnog pitanja uloge dolara u formiranju svetske cene nafte. Da toga nema ne bi se dešavala ni krvava „arapska proleća“ u Libiji, Egiptu, Itraku, Siriji koji se dovode u vezu sa pokušajima da se cena nafte formira na bazi zlatne podloge a ne na bazi dolara što je ravno tvrdnji da cenu nafte zapravo Amerika i formira. U takvoj situaciji govoriti paušalno o pogrešnim Putinovim procenama o ceni nafte na svetskom tržištu, stalnim pokušajima podele i destabilizacije Evrope – nasuprot sveprisutnoj odbrani demokratskih načela Zapada, a posebno Amerike, u najmanju ruku je nekorektno.

 Dragiša Čolić, 17.07.2016