Demokrate parekselans

11 marta, 2013 u rubrici Kolumne

Demokratija je u Srbiji očigledno u krizi. Demokratska stranka Srbije je negde u ilegali. Liberalno demokratska stranka i dalje liberalno egzistira, Socijal demokratska partija je na nivou statističke greške – čeka izbore da vidi kojoj će izbornoj listi da se priključi, dok Demokratska stranka brani sebe od svojih dojučerašnjih perjanica, kojima je jedina briga da u stranci zadrže stečene pozicije – ne smeta im poraz na izborima pa stoga ne nalaze ni da ima mesta odgovornosti za poraz, a sledstveno toj logici ne prihvataju ni da svoja najnovija poslanička zvanja, koja su hitno ščepali kad su izgubili ona ministarska, predaju nekome ko će bar pokušati da radi drugačije od njih.

Naravno oni to ne rade radi odbrane svojih interesa već radi odbrane demokratije u „svojoj“ stranci – Ja sam tu stranku stvarao pre 20 godina i valjda je ona moja više od ovih koji su sad došli, kaže Dušan Petrović, donedavni Zamenik Predsednika. Taj sopstvenički odnos partijskih lidera prema stranci koju vode je inače karakterističan za sve stranke u Srbiji – počev od Miloševića, Šešelja, Koštunice, Draškovića, Dinkića, Jovanovića pa evo i do Demokratske stranke o kojoj je ovde reč, s tom razlikom što je njen pravi lider ubijen, a onaj koji ga je nasledio je bio toliko demokratičan da je baveći se svim i svačim a najviše sobom prepustio da „gazda u lokalu“ postane pomenuti Dušan Petrović, koji je tu stranku razume se toliko demokratski vodio, da mu sada svaka druga demokratija smeta. U tome mu zdušno pomažu Boško Ristić, advokat, donedavno vlasnik mnogih funkcija – narodni poslanik, šef Odbora za pravosuđe Skupštine Srbije, član Visokog saveta sudstva, Državnog veća tužilaca i dr. i Slobodan Homen, bivši državni sekretar u Ministarstvu pravde prethodne Vlade. Prema opšte prihvaćenom verovanju njih trojica su bili i glavni kreatori nedavno sprovedene reforme pravosuđa, koja je, kao što je takođe opšte poznato, dala katastrofalne rezultate čije će se posledice još dugo osećati. Takva kvalifikacija može da bude zamagljena samo delima sadašnjeg Ministarstva pravde – što sudeći po prvim koracima nije daleko od pameti, koje se latilo posla da ispravi greške prethodnika. Pored pomenute trojice, kad je reč o reformi pravosuđa, ne treba zaboraviti ni mlađanu, bivšu Ministarku pravde, Snežanu Malović, no ona je kako se veruje, tu bila samo ikebana, što naravno nije opravdanje.

O njima i njihovom delu sam, u svojoj knjizi O OPANČARIMA I OPANCIMA, svojevremeno napisao sledeće:

 “A kako je drugačije moglo i da ispadne ako je i dalje, više nego ikad, kadrovska politika mediokriteta na delu. Kadrovi se, uvek iznova, biraju kad god koja partija dodje na vlast. A kad je reč o ovim sadašnjim, najpre su za Ministra pravde bili izabrali nezaobilaznog Dušana Petrovića, kako se priča sivu eminenciju DS-a. On, bio malo pa pobegao, što i nije neka šteta, jer njemu i njegovom imidžu, “bolje stoji” ova sadašnja pozicija – Ministra poljoprivrede.

Ako je to i razumljivo, nikako ne može biti razumljivo što potom ni krivu ni dužnu tu postaviše mlađanu Snežanu Malović, bez obzira šta i ona sama mislila o sebi, jer onaj ko je zaključio da osoba sa devet godina ukupnog radnog staža, od čega samo šest nakon položenog pravosudnog ispita i to na administrativnim poslovima u Ministarstvu pravde i Tužilaštvu, može da vodi Ministarstvo pravde i da u ovako složenim uslovima iznese reformu pravosuđa koja nikako nije pravno-teoretski već duboko pravno-praktični posao nije mediokritet, jer mediokriteti su srednjaci – on je najobičnija budala.

Naravno mi ne znamo ko je taj poslednje pomenuti, ali držim da to zasigurno nije ovaj srednjoškolski profesor folozofije, jer on i ne zna o čemu se tu radi. Pritom, daleko od toga da ja profesore filozofije potcenjujem. Jednog od njih sam čak negde u ovoj knjizi i pomenuo kao čoveka koji je u mnogome uticao na formiranje nekih mojih životnih stavova. Biće da je on to prepustio već pomenutom Dušanu Petroviću, a ovaj za izvršioca radova uzeo u to vreme na svim pravnim frontovima nezaobilaznog Boška Ristića, advokata iz Niša, za koga ni tada a ni sada nije  poznato čime je on to zadužio pravnu praksu da ga tako značajna uloga zapadne. O njima – kao pravnik, ne mislim ništa, a to je gore nego da ih za nešto kritikujem. Tom timu je bio potreban neko iz Ministarstva pravde i on je po svemu sudeći bio nađen u liku Slobodana Homena, Državnog sekretara, o kome sam, kao mladom i očigledno nadarenom čoveku, imao mnogo bolje mišljenje pre reforme pravosuđa nego sada. Ako se tom timu doda i samoveleuvažena Nata Mesarović, kao Predsednik Visokog saveta sudstva, kojoj niko nije objasnio da je, po Ustavu, Ustavni sud ipak stariji od nje, onda je jasno što je sve to ispalo ovako kako je ispalo“. 

I sad gore pomenuta trojka – a sve u ime demokratije, cepa svoju sopstvenu stranku, jer nije u redu da im se, kad su već izgubili dosadašnje funkcije, oduzmu i ove poslaničke. Oni bi bili radi da, sa tih funkcija, rade kao i do sada, jer opšte je poznato demokratsko pravilo da ako se baviš politikom, moraš da dozvoliš mogućnost da budeš i u opziciji pa bi oni i to pokušali, ali ih u tome tamo neki nedemokrati ometaju.

Sa gubljenjem poslaničke funkcije ne slaže se ni još uvek živahni Dragoljub Mićunović, jedva nešto stariji od legendarnog Jovana Krkobabića, pa i on izdvaja deo poslanika DS u sopstveni poslanički klub, s tim što se ovaj stari vuk, kako i priliči, za razliku od onih gore koji ne prave pitanje, opredelio za žene – Nataša Vučković, Vesna Marjanović, Maja Videnović, kao i bivša šefica poslaničkog kluba Nada Kolundžija.

A šta na sve to kažu oni koji su za ovu stranku na nedavnim izborima glasali. Umesto odgovora ispričaću vam jedan vic – Dobio Mujo od firme stan, opremio ga kako dolikuje i pozvao Hasu na rakiju. – Joj Mujo, lepo li je, kaže Haso, nego matere ti, daj mi ključeve da ovde dovedem Fatu. Mujo se opirao, na kraju pristade, ali mu skrenu pažnju da nešto ne uneredi jer sve je novo, na kredit kupljeno, što naravno Haso obeća. Sutradan, dođe Mujo i zapanji se. Mujo, od sevdaha, u stanu napravio lom. Besan, pozove Hasu i pita ga šta je to. Mujo ćuti. Ništa ne govori. Priznaje, kriv je. Na kraju, kad se malo stišao, Mujo ga upita. – Dobro, reci mi bar kakva je Fata bila. – Ma ko jebe Fatu, nije ni bila, reče mu Haso.

DC, 23.02.2013.