Mali grafolog

23 oktobra, 2015 u rubrici Opančarski dnevnik

       Svakim  danom u svakom pogledu sve više napredujemo. Ova rečenica iz kultnog filma Emira Kusturice „Sjećaš li se Dolly Bell“ je i danas aktuelna, čini se, više nego ikad.  Ne samo generalno – zato što smo napredno vođeni evo već čitav jedan mandat, već i zato što se to dešava i u praktičnom životu. Mnogi zanati i zvanja iščezavaju i na njihova mesta dolaze novi. Ko se još danas seća daktilografkinja – nekada su sva ženska deca koja su bežeći od motike u grad išla u daktilografkinje, danas u manekenke, starlete, rijaliti zvezde i tako redom, arhitekte – krem de la krem, koje su nekada sebe smatrale ne samo za krem društva već i za krem u inženjerstviu uopšte – danas, zbrčkaju neke sličice, pritisnu dugme na kompjuieru i dobiju kompletan projekat „Beograda na vodi“, da ne nabrajam dalje. Na drugoj strani, neka zanimanja koja su bila mora za učesnike raznih kvizova, danas su opšte poznata i svakim  danom dobijaju na ceni – grafolog, na primer. Dovoljno je da te optuže za nešto, ti samo istakneš prigovor – Nije to moj potpis, angažuješ grafologa i on konstatuje da bi to mogao da bude tvoj potpis, ali ne mora da znači, što je dovoljno da te sa kvalifikacijom – ne postoje nesumnjivi dokazi, poštedi silnih muka i problema.

       Naravno, treba imati i dobrog savetnika, a Mali Siniša, o kome je ovde reč ima fascinantnu poslovnu biografiju. Već sa 29 godina postaje pomoćnik ministra za privatizaciju, da bi samo pet meseci nakon toga prešao u Agenciju za privatizaciju na radno mesto direktora Centra za tendersko-aukcijsku privatizaciju, restrukturiranje i tržište kapitala, gde ostaje pune dve godine, da bi zatim, početkom 2004. godine napustio tu poziciju i osnovao svoju kompaniju za savetovanje u oblasti   „kupovine i prodaje preduzeća, finansijskog restrukturiranja, konsolidacije poslovanja i savetovanja kompanija radi poboljšanja njihovih finansijskih performansi.“

       Proizilazi da je Mali Siniša proveo u državnoj službi nepune tri godine i to na poslovima privatizacije, u prvim godinama obavljanja tih poslova, na ključnim operativnim poslovima – direktor Centra za tendersko-aukcijsku privatizaciju, restrukturiranje i tržište kapitala, pa je pomalo čudno da tako mlad čovek tek tako napušta tu poziciju i započinje privatni biznis prilično neodređenog sadržaja, a u njegovoj poslovnoj biografiji ne piše ko se kome tu nije dopao – Agencija za privatizaciju njemu ili on Agenciji za privatizaciju.

       Svi oni koji su se u to vreme bavili tim ili sličnim poslovima znaju da na ovom tržištu baš i nije bilo firmi koje su „vapile“ za savetnicima iz tih oblasti, bar ne u tolikom broju da bi neko napuštao atraktivan državni posao i upuštao se u to, pa ostaje pretpostavka da je Malom Siniši ciljna grupa bilo inostrano tržište, a za obavljanje tog biznisa na tom tržištu potrebno je i nešto kapitala. Koliko – zavisi od ambicija, a videli smo da njegove ambicije nisu bile male još od najranije mladosti. Ni o tome u njegvoj poslovnoj biografiji nema podataka, pa nije čudo što se to povezuje sa njegovim prethodnim državnim poslom i naprasnim odlaskom sa tih poslova, tako da ne čudi ni vic koji se tim povodom priča po Beogradu:

–          Čuo sam da si se oženio, kako si odabrao ženu, pita Mujo Hasu.

–          Raspisao sam javni tender, kaže Haso.

–          To si se baš dobro setio, a koji su bili uslovi tendera, pita Mujo.

–          Test iz matematike, kaže Haso.

–          I, kako je bilo, pita Mujo.

–          Lepo. Bile su tri kandidatkinje, a pitanje je bilo koliko su 2+2. Jedna je rekla da je to 3, druga 4, a treća 5.

–          I koju si izabrao?

–          Onu sa najvećim sisama, kaže Haso.

       Šala na stranu, ali pomalo je čudno da Aleksandar Vučić, čija je stranka pobedila na prethodnim izborima na krilima proklamovane borbe protiv korupcije, uzima tog čoveka za svog ekonomskog savetnika i to na samom početku svog mandata – još u vreme dok se nalazio na funkciji Prvog potpredsednika Vlade, tim više što su oni u prethodnim periodima bili na različitim političkim stranama – Mali u privatizaciji koju je vodio DS, a Vučić u Radikalima, njhovom ljutom političkom protivniku. Pominju se njegove zasluge i u ostvarenju projekta „Beograd na vodi“, još od vremena prvih pregovora sa Arapima, mada se iste zasluge pripisuju i Mladjanu Dinkiću, tako da se ne zna čije su zasluge za taj projekat veće.

       Bilo kako bilo, Mali Siniša je u periodu samostalnog poslovanja bio prilično uspešan jer iz tog perioda se danas pominju neke njegove of shore firme sa značajnom imovinom od 24 stana na bugarskoj rivijeri, vredna oko 5 miliona evra. On to odlučno demantuje, priznaje da je samo jedan od tih stanova njegov, tvrdi da mu je ono ostalo namešteno, što bi naši rekli – nešto politički. Pokazuje neke papire i izigrava grafologa amatera, tvrdeći da potpisi na tim dokumentima nisu njegovi. Ne potcenjujući ni najmanje Sinišine sposobnosti za savetovanja svih vrsta, nije isključeno da se on razume i u grafologiji kao nauku, a nedavno je imao priliku da to gradivo obnovi i u aktuelnom slučaju grafologije povodom veštačenja potpisa premijerovog brata Andreja Vučića koji takođe tvrdi da je njegov potpis kao osnivača firme Asomacum falsifikovan.

       Ne bih o detaljima posla povodom „24 stana na bugarskoj rivijeri“, štampa je puna toga, ali žao mi je Malog Siniše, jer on je tako mlad i naivan, pa se evo nudim da mu – besplatno, pomognem i izbavim ga muka koje mu se eto neopravdano nanose.

       Gospodine Mali, pođite do Bugarske, obratite se ovlašćenom notaru (public notary) i overite kod njega – on će vam reći šta je potrebno od dokumenata, sledeću izjavu: „Ja, Siniša Mali ….. ovim dokumentom neopozivo izjavljijem da firma …… u čijem se vlasništvu nalaze sledeći stanovi: …………, nije u mom vlasništvu, niti da su navedeni stanovi moji, te da je moj potpis koji se na pomenutim dokumentima nalazi falsifikovan“. Taj će vam dokument omogućiti da kod bugarske Agencije za privredne registre poništite dokument u kome vi figurirate kao vlasnik te firme i vlasnik pomenutih stanova, što će biti dovoljno da vas i ovdašnji progonitelji ostave na miru, jer u onom gore pomenutom filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“ ima svakojakih radnji koje bi mogli dalje da vam rade – čak i onih stvari, sa ili bez hipnoze. Neće vam pomoći ni sam Kusturica, autor tog filma, koji se u poslednje vreme javlja sa govornice Srpske napredne stranke, iako je, kako je poznato, u prošlosti drugovao i sa svim ostalim partijama na vlasti, pa se, u tom pogledu, mrtva trka između njega i Maje Gojković nastavlja.

Dragiša Čolić, 23.10.2015.