Psihologija gomile (3) – uloga crkve

7 decembra, 2016 u rubrici Opančarski dnevnik

       Prošle godine, negde u ovo vreme, objavio sam dva teksta pod naslovom Psihologija gomile (www.opancar.com – pretraživač pod: Psihologija gomile) i naravno dobio sam dosta komentara tipa:  Vama je narod gomila; Narod je izabrao; Hoćemo li da menjamo narod i slično, pa pošto je ta tema i dalje aktuelna, čini se više nego ikad, neka ovo bude treći nastavak, sa posebnim akcentom ko formira psihologiju gomile.

       Opšte je poznato da su to javni mediji, televizija i štampa posebno, a kad je o negativnim uticajima reč, tu su, pre svih: Informer, Kurir, Pink i u poslednje vreme tv Hepi, ali čini se da se taaj trend širi i na institucije i to one najvažnije – Skupštinu i Crkvu.

       Skupština je i do sada imala svoje junake, ali u poslednje vreme sve to poprima obličje cirkusa, a gde  je cirkusa, tu je i klovnova sa svojim performansima  (vidi tekst pod naslovom: Skica za portret narodnog poslanika, na istom sajtu).

       O svemu ovom gore je dosta pisano, sem o crkvi, pa se čini da je njen doprinos u tome  bio neopravdano zapostavljen. Svi vladari nove civilizacije su bili svesni uticaja crkve na formiranje javnog mnjenja, posebno širokih narodnih masa, pa su i naši, od Tita na ovamo (da ne idem dalje u prošlost) o tome itekako vodili računa. Tito je bio najradikalniji – on je crkvu jednostavno „stavio van zakona“. Nije je ukinuo, egzistirala je, ali je njen uticaj na formiranje kolektivne svesti bio zanemariv. Stvari su se drastično promenile sa povratkom demokratije – rekao bih sa povratkom demokratije na srpski način, šta god to značilo, a tu šansu crkva nije propustila. I okolnosti su joj išle na ruku. Nove vođe „demokrate“ su brzo shvaatile ulogu crkve u zaluđivanju naroda pa su im, koje prećutno, koje direktno, omogućavale sve i svašta. Ako je u pitanju restitucija oduzetog – crkva to prva ostvaruje, ako je u pitanju kazna za učinjeno – njih ovozemaljski zakoni mimoilaze. Prećutno se ustanovilo pravilo – država se ne meša u rad crkve, a crkva se u rad države itekako meša. Ako je u pitanju parada LGBT (nisam pristalica takvih javnih manifestacija, šta god vi mislili o tome), crkva će to prva javno da osudi, a niti crkva niti država neće da osude vladiku Pahomija za pedofiliju koja je, što se zna, uništila život jednom dečaku i ko zna kome još, što se ne zna. A Pahomije nije jedini – setite se onog vladike Vasilija, koji je licemerno homoseksualne bahanalije sprovodio u svom zlatnom dvorcu, umesto da se javno pojavi i učestvuje u LGBT paradi. Dosta sam o tome pisao, naročito u knjizi O OPANČARIMA I OPANCIMA. Da se i ovde razumemo, nisam ja neki ortodoksni ateista, verujem da negde gore visoko ima neka nevidljiva sila i svako jutro kažem – Bože, pomozi, ali ovima dole na zemlji – ne i nikad, jer takav kakav sam, veći sam vernik od njih takvih kakvi jesu.

       A crkva se razmahala. Ne propuštaju ni jednu priliku da orobe taj isti narod koji zaluđuju svojim božanskim propovedima – Oče, koliko sam dužan?, pita čovek bojažljivo za ono što se ukorenilo u narodu, pa ne želi da izbegne bez obzira na nemaštinu – za sahranu, za rođenje, za slavu, a oni – Ne znam, svi daju po 100 evra, a ti koliko možeš! Ništa fiskalni, ništa PDV, ništa ostali porezi.

       O ostalim prigodama da ne govorimo. Čašu je prelila nedavna vest da je Patrijarh lično odlikovao Dragana J. Vučićevića, jer je ovaj dao crkvi neku donaciju. Nije rečeno koliku, ali je to medijski bilo dobro propraćeno. Zna li Patrijah, a morao bi znati, da u jednom nezanemarivom delu njegove pastve, delu mislećih ljudi, ne postoji omraženiji čovek od Dragana J. Vučićevića. Zna li koliko je takvih vernika tim činom izgubio. Koliko je crkva izgubila, jer ako odlikujete takvog čoveka vi jasno izražavate svoj stav i prema stvarnosti koja vas okružuje. Drugim rečima, svrstali ste se. Patrijarh je učen čovek, pa bi za pretpostaviti trebao biti i mudar. A da li je to bio mudar potez? Nisu valjda samo pare prevashodno uticale na to. A ako je tu i bilo neke dileme, potvrda je stigla jako brzo – Patrijarh primio Marijana Rističevića, valjda drugog u rangu po kriterijumima koji krase onog prethodno odlikovanog. Ovaj ttražio prijem pa došao na red. Mogu li ja da tražim prijem i kada ću doći na red. A i ako dođem na red, da li će me Patrijarh ispoštovati isto kao i Marijana Rističevića ili samo kao običnu ovcu svog stada.

       U sećanju je nedavna vest iz jednog vojvođanskog sela – otac poklonio crkvi imanje, majka i sin se mučili u nemaštini, primali socijalnu pomoć, od crkve koja je to uzela ništa, dečak, 18 godina, se obesio. Crkva rekla – nismo mi socijalna ustanova. Čitaj nismo ovlašćeni da dajemoo, samo da uzimamo. Čak i kad onaj koji daruje, daruje tuđe, jer i dečak i njegova majka su po ovozemaljskim propisima bili vlasnici bar dela te imovine koju je zaluđeni otac poklonio.

       Totalno su se pogubili. Iz Zječara stiže vest – popovi osveštali noćni klub, iz Niša – očenaš za taksi vozila,amin za bolji rad tržnog centra, iz Novog sada molitva za vodovod … U šta se to crkva pretvorila?

Dragiša Čolić, 07.12.2016.