Štrajk koji je komirao srpsko pravosuđe: Advokat sam, tim se dičim!

20 decembra, 2014 u rubrici Opančarski dnevnik

Sa sajta www.protestadvokata.org (November 26, 2014)

Kao u pravoj krčmi, pred fajront, svi pijani gosti su zaboravili zašto je izbila svađa, a potom i tuča. Kako god bilo, pravosudni sistem je potpuno trokirao, jer štrajk akvokata traje, evo, dva meseca. Odlažu se suđenja najvećem balkanskom narko-bosu Darku Šariću, potom je stopirano i nekoliko ročišta Vučićevom neprijatelju broj jedan, tajkunu Miroslavu Miškoviću!

Tako ti je to kada se kačiš sa advokatima. Nas, bre, ni Tito nije smeo da makne – kazao mi je moj stari prijatelj. Razume se da je taj premazani tip advokat.

Mladi Vučičev ministar pravde Nikola Selaković odlučio je letos da zavede fiskalni red u nedodirljivu advokatsku kastu. Ministar je izabrao idealno vreme: beogradska i srpska advokatska komora su bile u žestokom ratu oko preraspodele moći, kinte, sujete i ostalog, što krasi ta divna, advokatska stvorenja…

Ispostavilo se, međutim, da je mladi Selaković zapravo postao advokatski ujedinitelj! Jer, mlado ministarsko momče, inače, vrlo vaspitan dečko, morao je da zna da, čim zavučeš ruku u advokatski džep, shvatiš da si ostao i bez ruke, a da ti je, onda, na kućnu adresu dospela tužba za pokušaj ubistva. Ovoga puta, Selaković može ostati bez vlasti. A to je kao da čoveku zaista odgrizeš ruku, a onda ga još i optužiš da je tom istom rukom pokušao da vas zadavi.

Ali, tako je to kada se kačiš sa advokatima!

Po Beogradu kruži sledeći vic. Ispraća premijer Aleksandar Vučić Vladimira Putina iz Beograda i sluša na rastanku predsednika Rusije kako mu govori:

– Tražite od mene bilo šta i dobićete!

Priča se da mu Vučić nije tražio ni gas, ni zlato, ni “migove” ni “suhoje”, ni protivvazdušni sistem “S-300”.

– Šaljite mi advokate – navodno je zamolio srpski vožd!

Prekrstio se Putin, prekrstio se i Vučić. Koliko mi je poznato, advokati neće stići iz Moskve, ali se čak planira da iz Crne Gore i Republike Srpske eventualno stigne ekspedicija krivičara i parničara, kako bi probudili iz kome srpsko pravosuđe, ukoliko njihove srpske kolege ostanu i dalje jedinstveni.

Kao u pravoj krčmi, pred fajront, svi pijani gosti su zaboravili zašto je izbila svađa, a potom i tuča. Kako god bilo, pravosudni sistem je potpuno trokirao, jer štrajk akvokata traje, evo, dva meseca. Možda potraje i godinama, kao u pesmi “Žute dunje”, kada je dragi otišao po voće za obolelu dragu. Kad, on se vratio, ali draga umrla! Odlažu se, tako, suđenja najvećem balkanskom narko-bosu Darku Šariću, potom je stopirano i nekoliko ročišta Vučićevom neprijatelju broj jedan, tajkunu Miroslavu Miškoviću koji se jedno vreme hranio i o državnom trošku, ali se sada brani i hrani sa slobode!

– Tako ti je to kada se kačiš sa advokatima. Nas, bre, ni Tito nije smeo da makne – kazao mi je moj stari prijatelj. Razume se da je taj premazani tip istovremeno živi mudrac koji bi, da je karaktista, nosio crni pojas – deseti dan, što bi značilo da je ovladao filozofskom, a ne borilačkom veštinom,  i da sada obitava u zen-fazi. Zaista se moj stari ortak ponaša kao da je guru Hare Krišne.

Kada ga gledam, shvatam šta znači biti đavolji advokat. To su zapravo sinonimi!

Čitava vlada je izdržala i sudar sa narko-bosovima, potom, počistila je odmenute frakcije tajne policije i kriminalističkog odseka MUP-a, počela je da hapsi i najmoćnije tajkune. Ali, čik majci, takni advokate!

I maršal Tito je zaista zazirao od te pravničke sorte, te ih je održavao na veštačkom disanju kroz celokupnu socijalističku epohu, simulirajući fer pravni poredak. I kakvi su samo advokati nastali u Titovo vreme! Sve sami veliki branioci, poput Veljka Guberine ili Filote File i sličnih legendi koji su preneli Holivud u tadašnje sive socijalističko-samoupravne sudnice.

Nekoliko puta posle Tita, srpski vladari su pokušavali da disciplinuju branioce, pre svega tako što bi im nametnuli obavezu da plaćaju poreze poput ostalih građana.

Ali, niko od njih nije uspeo da slomi čelični advokatski esnaf. Jer, kada je u pitanju lova, taj međusobno posvađani i sujetni advokatski svet, odmah se ujedinjuje, kao Prva proleterska i Šesta Lička koji ispuštaju dušu braneći Tita u pećini kod Drvara od Nemaca i domaćih izdajnika!

Sve prethodne vlasti su zato digle ruke od advokata. Neće političari da im se zameraju. Jer, kad bolje razmislim, ko će ih braniti, kad padnu s vlasti? Međutim, mladi Vučičev ministar pravde Nikola Selaković odlučio je letos da zavede fiskalni red u nedodirljivu advokatsku kastu. Ministar je izabrao idealno vreme: beogradska i srpska advokatska komora su bile u žestokom ratu oko preraspodele moći, kinte, sujete i ostalog, što krasi ta divna, advokatska stvorenja…

Ispostavilo se, međutim, da je mladi Selaković zapravo postao advokatski ujedinitelj! Jer, mlado ministarsko momče, inače, vrlo vaspitan dečko, morao je da zna da, čim zavučeš ruku u advokatski džep, shvatiš da si ostao i bez ruke, a da ti je, onda, na kućnu adresu dospela tužba za pokušaj ubistva. Ovoga puta, Selaković može ostati bez vlasti. A to je kao da čoveku zaista odgrizeš ruku, a onda ga još i optužiš da je tom istom rukom pokušao da vas zadavi.

Ali, tako je to kada se kačiš sa advokatima!

Ja, recimo, priznajem, da pojma nemam o pravu i sličnim rabotama. Ali zato imam sjajne drugare među beogradskim advokatima i jednim makedonskim kapitalcem. Dakle, mogu da vam bistrim o politici i geopolitici, fudbalu i košarci, filmu i književnosti. I, o ponekom krimosu! Međutim, o pravu zaista, pojma nemam!

Zato, hajde da vidimo, kako ću uspeti da proniknem u štrajk koji je zaustavio rad države! Odmah, kao svaki pas tragač, njušim trag para!

Moj drugar, advokat u zen-fazi, mirno mi crta sledeću šemu: Zakonom o javnom beležništvu, 94 notara preuzelo je posao koji je do sada radilo 8.500 advokata u Srbiji! I to kakav posao! Javni beležnici imaju ekskluzivno pravo da sada sastavljaju i overavaju ugovore o prometu nepokretnosti i još neke vrste ugovora. Dakle, 94 notara je zgrabilo posao čitavoj armiji ljudi. Zarade notara su za prva dva meseca ogromne, a tek će poreske uprave otkriti kolika je to milionska kinta na godišnjem nivou. Dragoljub Đorđević, predsednik Advokatske komore Srbije, izjavio je da specijalni zakon ne može da derogira Ustav, a Ustav Srbije kaže da pravnu pomoć građanima pružaju advokati. Nigde u svetu advokatima nije oduzeto pravo da sastavljaju ugovore, a to je posao koji advokati rade vekovima.

Razume se da Đorđević drži šipak iza leđa dok govori kako je problem poreza – najmanji problem. Naravno da nije, jer je paušalni porez ove godine advokatima povećan od 40 do 300 odsto!

Advokati u Srbiji su čudesni i po tome, jer nemaju fiskalne kase. Naime, po vladinoj uredbi, obavezu evidentiranja prometa nemaju taksisti, ulični prodavci sladoleda, časovničari, čistačice… I, razume se, advokati. Naravno da ta ekipa promoviše svoju fiskalnu izuzetnost, sa takvom energijom i entuzijazmom, jer su oni odavno ubeđeni da pravila koja važe za sve, za njih nisu podesna. Zapravo, nisu isplativa.

Svaka čast, majstori advokati! Sada je jasno zašto ti ljudi drže za onu stvar čak i tako nevinu gosođu kao što je – pravda! Jer svu lovu i svu moć, advokatska bratija drži za sebe.

Oni ladno kažu: „OK, povećajte porez, mi odmah povećavamo advokatske usluge!“. Kada ih pitate, zašto bre, nemate fiskalnu kasu, oni tvrde da nije tačno. Oni, naime, ispisuju priznanice! Advokati tvrde da bi uvođenje fiskalnih kasa narušilo privatnost njihovih klijenata. Kakvi carevi! Kao da na fiskalnoj kasi stoji ispisan naziv predmeta i kućni telefoni „zaštićenih svedoka“.

Pre nekoliko dana, sastanak ministra Selakovića sa advokatima trajao je čitavih pet sati. Kažu da je bilo pomaka. U čemu? Iskreno, pojma nemam. U međuvremenu, vlada je oplela advokate da zapravo rade u sprezi sa tajkunima i mafijom, kako bi srušili vladu, i tome slično.

Mislite li da su se advokati uplašili? Ma, kakvi! Potom su vlasti pokušale da naprave alternativne komore. Možda će to uspeti. Ali, predosećam kako će se toj frakciji odmah pridružiti pobunjenici i podeliti sve poslove. Advokati, jednostavno, uvek pobeđuju državu! Od njih beži i doktor Faust. Nije lud da mu uzmu dušu! Zato svojoj ćerkici moram pod hitno da isteram bubice iz glavice, jer želi bude glumica. Odmah je, kad malo poraste, šaljem na Pravni fakultet! Ima da uči kako da bude jača od sistema, da stekne pravdoljuvivost. Tako neće biti siromašna.

Zato žalim što mi, novinarska piskarala, nismo kao oni. Hoće li, zaista, novinari ikada, kao esnaf, steći karakter i jedinstvo advokata, te ekipe koja se međusobno neopevano mrzi, ali ih, i pored toga, toliko decenija održava samo jedna sitnica – zajednički interes. To su veliki novac i uticaj na društvene procese.

Otuda ovaj štrajk advokata posmatram iz svog egoističnog ugla, jer shvatam da su, nasuprot advokatima, novinari nejedinstveni, posvađani i vaspitavani da budu društveno-politički radnici koji obavezno imaju svog sponzora – svog političara, svog tajkuna, svog sportskog radnika i najvažnijeg mecenu, svog stranog ambasadora.

Tako je, umesto moćnog žurnalističkog trusta koji bi imao unutrašnje suprotstavljene frakcije, što je logičan rezultat sujeta, ambicija i potrebe za fingiranim sukobima, ali samo u funkciji rasta tiraža ili gledanosti, stvorena ljigava masa obespravljenog novinarskog pučantsva. Tako je izgubljena šansa da trust prema spoljnem neprijatelju, dakle vlastima, nasupa kao monolitni i grubi igrač, tražeći status ravnopravnog partnera koji zahteva lovu, poštovanje i samim tim, uticaj.

Taj srpski novinarski organizam izjeda samoga sebe, a potom njegove ostatke, tokom mandata, obavezno pojedu, a potom ispljunu, sve prethodne i buduće vlasti. Posmatram fotografiju novinara “Politike”, mojih slavnih predaka iz 1934. godine. Svaki od njih nosi skupo odelo i ima izraz ogromnog samopouzdanja. I svaki od njih mogao bi da igra Velikog Getsbija. Današnje kolege iz gotovo svih redakcija mogli bi da dupliraju korisnike narodnih kuhunja u opasnim scenama.

Zašto je, umesto moćnog trusta, srpsko novinarstvo postalo šlajm svake vlasti? Zato što nisu advokati. To su ljudi koji su ubedili sve vlasti da su skromni kao čistačice i prodavci sladoleda. I da zato ništa ne treba da plaćaju nikome, osim samima sebi.

Otuda je sasvim izvesno da će i na kraju ove bitke pobediti, ma kako se ta pobeda kasnije objasnila i naslikala u medijima. Stvar je, naime, neobično prosta. Advokati se bore za pravdu. A pravda košta!

Aleksandar Apostolovski