Ne dozvolimo da budale nadvladaju

22 avgusta, 2018 u rubrici Opančarski dnevnik

Priznajem da sam, dok sam juče čitao razne novinske izveštaje o slučaju nesrećne Sare Vidak, devojke koja je zbog teškog zločina – napada na suverenu državu Crnu Goru, po hitnom postupku  lišena slobode, još brže osuđena – za sada samo na 30 dana zatvora, ali pod optužbom napada na službeno lice pomenute države u vršenju službe za koju je zaprećena kazna do pet godina zatvora i pod jakim merama obezbeđenja transportovana iz Kotora u Podgoricu, a potom utamničena u reprezentativnom crnogorskom zatvoru Spuž, rezervisanom za ovakve i ostale teške zločince, bio i zbunjen i revoltiran.

A šta je to uradila Sara Vidak, devojka, takoreći dete, od 20 godina starosti, poreklom iz ugledne beogradske porodice, nekada zajedničke nam jugoslovenske držaave, studentkinja dva fakulteta, državljanka Srbije i Kanade, koja je porodično – sa majkom i verenikom, došla na more da se oporavi og kažu bolesti koju je upravo preležala i za taj oporavak odabrala ne Grčku, Tursku ili neku drugu egzotičnu destinaciju, već Crnu Goru – najbolje ti je svoj kod svoga. A u Crnoj Gori odabrala Kotor, stari gosparski grad u kome su nekada oni koji su imali sreću da se u tom prelepom gradu i rode, svečano obučeni –  šešir, štap, bele rukavice, lepeza, nedeljom jutru išli u crkvu, a potom dostojanstveno šetali prelepom pjacom kotorskog starog grada.

Danas, na žalost toga više nema, jer podolazili su od kojekuda neki novi ljudi i uspostavili neki novi poredak stvari, pa tako i izvesnoj Jeleni Stanišić, zapade da bude sudija u tom gradu i to onaj „pravi“ mandatni – što bi Radovan treći rekao – sudija za prekršaje, bog te jebo!

Toliko sam puta i to poslednjih godina letovao u Boki kotorskoj i nikada nisam razmišljao o neviđenoj opasnosti koja može da me strefi – voziš kola i ne razmišljaš da neko od hiljada putnika ogromnih kruzera pristiglih u kotorsku luku koji prelaze ulicu baš preko puta glavnog ulaza u Stari grad i – ne daj bože, da sam i najmanji prekršaj tu napravio, odmah bi imao priliku da lično upoznam sudiju Jelenu Stanišić, zaduženu da sačuva gore opisanu lepotu Kotora. A u izvršenju te misije Jelena Stanišić ima svoje metode. Prema onome što je iz svih dosadašnjih napisa o tome objavljeno, a to niko nije demantovao, ona voli da viče (neki kažu da urla), da preti prstom, izbacuje iz sudnice … Nama advokatima sa iskustvom takve pojave kod sudija za prekršaje nisu strane, pa zato klijentu koji vam se tim povodom obrati za pomoć, najrađe savetujete – idi bez advokata, ukurvi se i slušaj, tako ćeš najbolje da prođeš, jer u tom sudovanju praktično suđenja i nema.

Nesrećnoj Sari Vidak ni to nije pomoglo – nezadovoljna izrečenom kaznom (i ovde je bio u pitanju saobraćajni prekršaj i to onaj najbezazleniji bez većih posledica – češanje na parkingu), usudila se da pita sudiju kome na tu odluku može da se izjavi prigovor i na to kao odgovor dobila sve ono iz dijapazona koji je gore opisan. Da li je tako bilo nije ni bitno, jer dotle do onog optužujućeg inkriminisanog dela još uvek nije bilo došlo.

Sledeći razlog za ponovnu posetu sudiji bio je već relevantniji – u Rešenju o kažnjavanju bio je pogrešno upisan registarski broj vozila, što bi i kod uredno izvršenog plaćanja kazne, na granici prilikom izlaska iz zemlje mogao biti razlog silnih neprijatnosti – to je bar okolnost o čemu se dokaz lako može izvesti jednostavnim uvidom u Rešenje, a zašto ih je goropadna sudija Jelena Stanišić i tada još sa vrata izbacila napolje, a potom kad ih je videla i u zgradi suda gde su se ovi, očigledno opravdano, raspitivali kako ta greška može da se ispravi, ponovo počela da viče i kako Sara, njena majka i njen dečko, saglasno izjavljuje besno uhvatila Saru za ruku u kojoj je ova držala Rešenje – i to deluje logično jer zašto bi sudija držala Sarino Rešenje i zašto bi je ova hvatala za ruku, no u redu, treba to u daljem postupku utvrditi ko je koga tu držao za ruku. Sara je na to, navodno istrgla ruku iz sudijine, na šta je ova kako kažu svedoci, videvši da je uradila nešto što kao sudija nikako nije smela da uradi, počela da viče – Napala me je, uhapsite je … i država Crna Gora je potom aktivirala svoj mehanizam (neće valjda policija da ispituje tvrdnje sudije) i sa Sarom je postupljeno onako kako je na početku ovog teksta opisano i to posle intervencije od strane hitne pomoći, jer joj je od susreta sa sudijom bilo pozlilo.

A sad kao iskusan čovek, a potom pravnik i advokat da pitam:

  • Koja je objektivna težina inicijalnog dela – prekršaja, koji je bio povod vođenja predmetnog prekršajnog postupka.
  • Koliko takvih predmeta, logično i znatno složenijih i težih, sudija Jelena Stanišić ima samo u toku jednog dana.
  • Da li sudija Jelena Stanišić sa svim okrivljenima protiv kojih vodi postupke tako razgovara i time izaziva konfliktne situacije kakva je ova. Naravno ima svakojakih stranaka, ali zar ona sa svojim iskustvom – iz slučaja jednog Nišlije koji se takođe može naći u štampi, a koji je ova sudija vodila pre tri godine (priložene fotokopije zapisnika sa pretresa i drugih dokumenata), vidi se da je ona protiv tog čoveka tražila da se izda crvena poternica jer navodno nije platio izrečenu kaznu – što se na kraju ispostavilo kao netačno), pa je taj čovek sledeće godine kad je sa suprugom ponovo krenuo na odmor u Crnu Goru, na granici uhapšen i sproveden u pomenuti zatvor u Spužu – dakle sudija sa iskustvom, ne može drugačije, na dostojanstven i civilizovan način, pa makar i uz pomoć sudskog obezbeđenja da reši konflikt, ako ga je uopšte i bilo, sa jednom dvadesetogodišnjakinjom, a ne da čuvajući takav svoj imidž, sebe dovodi u takve situacije. U svom dugogodišnjem poslu advokata, ne jednom sam došao u „sukob mišljenja“ sa sudijama, bilo je tu i kazni – takav je to posao, ali sam samo jednom doživeo da sudija povišenim tonom izrekne protiv mene nešto što sam ja ocenio nepriličnim i to se završilo mojim momentanim napuštanjem sudnice, a sudije izuzeća iz tog suđenja.

A sad, još neka malo ozbiljnija pitanja:

  • Koji je bio razlog da se taj predmet digne na nivo ugrožavanja nezavisne (i naravno ponosite – to bez toga ne ide) države Crne Gore, te da izazove spontanu i udruženu reakciju najviših državnih – ministarstva pravde i policije, i pravosudnih organa Crne gore – Ministar pravde, Visoki savet sudstva, Udruženje sudija …, koji aklamacijom, pre suđenja, pozdravljaju pravovremenu i opravdano odlučnu reakciju sudskih i policijskih organa u odbrani suvereniteta Crne Gore od spoljnih neprijatelja, pa sve to propraćeno još i u tom stilu odgovarajućom medijskom kampannjom.
  • Koji su to nepremostivi razlozi da Sari Vidak, čak i uz odgovarajuću kauciju kako bi se smanjila opasnost od eventualnog bekstva, ne bude dozvoljena odbrana sa slobode.
  • Da li je u pravu advokat (Crnogorac, svaka mu čast) koji postavlja pitanje – ima li u stvorenoj atmosferi u Crnoj Gori sudije, koji bi se usudio da sada donese eventualno oslobađajuću presudu za Saru Vidak, te da li je time ovaj pravni slučaj u velikoj meri i prejudiciran.

Pitanja za naše državne  organe:

  • Očigledno je da posledice ovog u najmanju ruku trapavo vođenog postupka mogu izazvati dalje pogoršanje međusobnih odnosa između Srbije i Crne gore – i to ne na nivou državnih rukovodstava, što se lakše da ispraviti, već i na nivou odnosa građana srpske i crnogorske nacionalnosti nastalih nedavnim razgraničenjem sa Crnom Gorom, te da li brojni srpski živalj koji živi u Crnoj Gori, koji još nije organizovan kao na primer „Srpska lista“ na Kosovu, zavređuje pažnju našeg državnog vrha, u meri kako se to nakon razgraničenja obećava i Srbima na Kosovu.
  • Svedoci smo da ovih dana američki predsednik Tramp vodi ekonomski rat protiv Turske, a sve zbog nekog američkog državljanina koga Erdogan drži u zatvoru. Zar naš Predsednik koji svuda i na sve stiže, ne bi mogao da okrene telefon Mila Đukanovića i kaže mu u tihu da reši to sranje od spora, koji je očigledno i krivo nasađen i krivo vođen. Da li je limit državnog kapaciteta ove zemlje u odnosima sa nekad bratskom državom, to što je Ministar inostranih poslova uspeo da organizuje posetu utamničenoj Sari Vidak, na nivou konzula, čiji je efekat bio samo to – Prenesite mojoj mami i baki da samo želim da ih čujem.

Pitanja za crnogorske državne organe:

  • Svet bruji o fotografijama sa kojih se vidi kako je američki predsednik Tramp sklonio crnogorskog premijera iz prvog reda NATO državnika gde je ovaj poželeo da bude uslikan, a potom i njegove izjave da je Crna gora mala država drčnih ljudi koji bi bili u staanju da sutra svojim nespretnim reakcijama izazovu treći svetski rat, pa konačno i Trampovog komentara povodom toga o crnogorskom premijeru – Son of the bitch, što je najteža psovka koja postoji u anglo-saksonskom govornom području, te da li će Crna Gora i protiv Trampa ovako odlučno stati u odbranu svog suvereniteta i državnosti kao u slučaju Sare Vidak.

Pitanje za naše državno rukovodstvo – opet:

  • Hoće li ova država – Srbija, i dalje biti tako obazriva i nežna prema pripadnicima raznoraznih klanova poreklom iz Crne Gore, čije aktivnosti na teritoriji ove države rezultiraju svakodnevnim ubistvima i to na javnim mestima, što objektivno ugrožava ne samo državni suverenitet Srbije, već i njenih žitelja u daleko većoj meri od slučaja Sare Vidak.

I na kraju pitanje za naše zemljake, popularne „terazijske Crnogorce“ – na primer, Vladimira Đukanovića, visokog funkcionera vladajuće SNS partije, koji onomad Novaka Đokovića nazva idiotom i psihopatom samo zato što je rekao da će u fudbalskoj utakmici između Hrvatske i Engleske navijati za Hrvate:

  • Hoće li se iko od vas oglasiti povodom slučaja Sare Vidak ili ćete i dalje tihovati u stilu – umiljato jagnje dve majke sisa, i ne zamerati se bespotrebno svojima, jer bi to moglo nepovoljno uticati na dovođenje vaše svojte ovde na školovanje i lečenje.

Ne dozvolimo da budale nadvladaju, rekoh u naslovu ovog teksta. Družimo se na osnovu pameti a ne nacionalnosti. Opasno je družiti se sa budalama – pobediće vas na iskustvo.

Dragiša Čolić, 22.8.2018.