Nešto mi tu fali …

8 avgusta, 2017 u rubrici Opančarski dnevnik

(Povodom teksta Vuka Draškovića”Kosovska stvarnost („Blic“serijal, 7.8.2017)

… pa bih voleo da mi Vuk Drašković objasni, ili još bolje – neko drugi ko se ozbiljno bavi ovim o čemu Drašković piše, jer ja, moram da priznam, tom čoveku ne verujem ništa.

Da najpre definišemo današnju poziciju Vuka Draškovića sa koje on piše pomenuti tekst, što se najbolje može videti iz kraja teksta koji glasi:

“Nezavisnost Kosova danas priznaje ogromna većina članica UN i EU. Međunarodni sud pravde zaključio je da proglašenjem nezavisnosti Kosova nisu prekršeni ni Povelja UN, ni međunarodno pravo ni Rezolucija 1244 SB UN. Oko 90 odsto stanovnika Kosova su Albanci, a manje od šest odsto Srbi.

       Ovo je stvarnost. Suverenitet Srbije nad Kosovom postoji samo u preambuli njenog ustava. Robujući toj normi izvan stvarnosti, država trpi samo ogromne gubitke, i političke, i razvojne, i demokratske, i demografske i novčane.

       Prihvatimo i priznajmo kosovsku stvarnost. Makar i sa zakašnjenjem, prihvatimo dokument Martija Ahtisarija kao temelj nastavka Briselskog dijaloga sa Albancima. Potpišimo sporazum o svestranoj normalizaciji naših odnosa sa njima. Neprijateljstvo se gasi prijateljstvom”.

Iz citiranog teksta se jasno vidi da Vuk Drašković ovde istupa sa pozicije podrške pozivu predsednika Vučića za sveopšti dijalog o Kosovu. Još ako se pritom ima u vidu njegov nedavni susret sa Milom Đukanovićem kome je prethodila poseta američkog potpredsednika Pensa Crnoj Gori, nije teško zaključiti da Vuk Drašković ovim istupa u ulozi lobiste u okončanju projekta “Priznavanje Kosova”, što je u potpunosti u skladu sa odrađivanjem usluga aktuelnoj vlasti Srbije, koje on i ostaci njegove stranke SPO naplaćuju kroz članstva u Upravnim odborima državnih preduzeća i sl.

Interesantan je i deo teksta u kome Vuk Drašković kaže:

“Srbija je gurnuta u rat sa NATO. Ishod je bio fatalan. Kapitulacijom Srbije, potpisanom u Kumanovu, i Rezolucijom 1244 SB UN država Srbija je proterana sa Kosova i Metohije! Njena oružana sila, sva vlast i svaki simbol državnog suvereniteta. Danima su se sa izgubljenog i pustog Kosova povlačile dugačke i tragične kolone tenkova, vojnih i policijskih transportera, traktora sa novim srpskim izbeglicama…

       Skoro svi ljudi u Srbiji bili su šokirani, očajni, posramljeni. Vrhovna komanda tektonskog nacionalnog sloma i njena propagandna kamarila bučno su, međutim, objavili da su pobedili NATO i odbranili Kosovo! Krila toj morbidnoj neistini raširena su 8. novembra 2006., kada je, preambulom novog Ustava Srbije teritorija KiM definisana kao autonomna pokrajina pod suverenom vlašću države Srbije!

Da najpre vidimo koja je to vlast gurnula Srbiju u rat sa NATO, potom koja je vlast objavila pobedu nad NATO i konačno ko bi mogao biti glavni autor toj “morbidnoj neistini” kakvom je Drašković s pravom naziva.

Vladu koja je, po kazivanju Vuka Draškovića, “gurnula Srbiju u rat sa NATO” – tzv. druga vlada Mirka Marjanovića (24.3.1998. – 25.8.2000.), formirali su SPS, Radikali (SRS) i JUL. Iz SRS u toj Vladi su bili:

  • Vojislav Šešelj, potpredsednik (sada lider najbrojnije “opozicione” parlamentarne stranke SRS),
  • Tomislav Nikolić, potpredsednik (do nedavno Predsednik Republike, sada šef kancelarija za saradnju sa Rusijom i Kinom),
  • Gordana Pop Lazić, Ministarka za lokalnu samoupravu,
  • Dragan Todorović, Ministar za saobraćaj i veze,
  • Zoran Krasić, Ministar trgovine,
  • Jorgovanka Tabaković, Ministar za rad, boračka i socijalna pitanja,
  • Milorad Mirčić, Ministar za veze sa Srbima van Srbije (sada poslanik Skupštine Srbije)
  • Aleksandar Vučić, Ministar za informmisanje (sada Predsednik Republike Srbije),
  • Maja Gojković, Ministarka bez portfelja (sada Predsednica skupštine Srbije).

Dakle, Srpska radikalna stranka je u Vladi koja je “gurnula Srbiju u rat sa NATO” imala čak devet ministara, od kojih dvojicu na mestima potpredsednika a većina njih se i danas nalazi na najvišim državnim funkcijama, sada kao članovi SNS. Ako se tome doda i Aleksandar Vulin, tada na funkciji Generalnog sekretara JUL, a danas na mestu Ministra odbrane, slika postaje kompletna.

Ista ta Vlada je, da se poslužim Draškovićevom terminologijom, “kao vrhovna komanda tektonskog nacionalnog sloma i njena propagandna kamarila” potom bučno objavila da su pobedili NATO i odbranili Kosovo!

A glavni propagator toga što je saopšteno narodu u vidu “morbidne neistine” – opet po Draškovićevoj terminologiji, bio je, po prirodi funkcije na kojoj se nalazio, tadašnji ministar informisanja, sadašnji predsednik države, autor poziva na sveopšti demokratski dijalog o budućnosti Kosova, koji Drašković tako žarko podržava. Naravno on se u svom tekstu zadržava samo na globalnim kvalifikacijama ne saopštavajući ovde navedena imena njenih aktera.

Drašković ne pominje ni to koja je uloga u guranju u rat sa NATO imala i savezna vlada – Vlada SRJ, u kojoj je prilikom njene rekonstrukcije, 18. januara 1999. godine, dakle u periodu koji je neposredno prethodio ratu, SPO ušao u vladu sa tri ministarska resora, dok je on dobio mesto potpredsednika. U toj vladi su bili sve do 28. aprila (bombardovanje je počelo 24. marta), kad ga je predsednik Vlade Momir Bulatović smenio sa te funkcije, nakon čega su i ostali ministri iz SPO napustili Vladu.

       Vrhunac licemerja je u onome što sledi:

Krila toj morbidnoj neistini raširena su 8. novembra 2006, kada je, preambulom novog Ustava Srbije teritorija KiM definisana kao autonomna pokrajina pod suverenom vlašću države Srbije!”, kaže Drašković, a niti jednom rečju ne pominje da je to bila Vlada Vojislava Koštunice u kojoj je on od 2006. godine bio minister inostranih poslova, a do dolaska na tu funkciju isto to – ministar inostranih poslova u SCG – državi Srbije i Crne gore.

Dakle, kritika žestoka – onakva na kakvu smo od Draškovića, kao veštog pisca i navikli, a da se pritom nigde ne pominje uloga niti aktera sadašnje vlasti, niti njega lično u tim događanjima.

I sad, da se vratim na početak – na kakav to sveopšti dijalog o budućnosti Kosova poziva Predsednik, a Drašković ga tako žustro podržava, ako se zna da autoru tog poziva nikada, ni u jednom momentu, prilikom kreiranja i vođenja opisane politike i njenog ishodišta nije palo na pamet da ikog od sada pozvanih pozove na konsultaciju. Znamo mi, da je Kosovo izgubljeno. Ali, čemu sada takav poziv. Kaže se u nas – Sam pao, sam se razbio! Pa neka tako  i ostane. Zašto bismo mi sada, za odluke koje su Drašković, Vučić i njihove ekipe donosile bez naše saglasnosti, davali alibi takvim odlukama – da bi se sutra svaki i pismeni i nepismeni zvaničnik SNS (što je danas opšta praksa ove vlasti), pozivao na sve ostale (sem na njih same) kao krivce.

Dragiša Čolić, 8.8.2017.